Hibridna teorija metafore
Saved in:
| Title: | Hibridna teorija metafore |
|---|---|
| Authors: | Palašić, Nikolina |
| Publisher Information: | 2025. |
| Publication Year: | 2025 |
| Subject Terms: | pragmalingvistika, inferencija, procesiranje jezika, metafora, teorija relevantnosti, kognitivna teorija, konceptualna metafora |
| Description: | Fenomen metafore fascinira znanstvenike najmanje dva tisućljeća i još uvijek postoji mnogo otvorenih pitanja u vezi s njegovim odredenjem. Tijekom duge povijesti bavljenja metaforičkim izrazima nastali su različiti modeli njihova opisa: od klasičnog, koji počiva na temeljima Aristotelove Poetike, reko pragmatičkog a do kognitivnog. Svaki od tih modela imao je određenih poteškoća pri okušaju definiranja što je metafora. O tome kako su prve teorije, koje su metaforu definirale kao fenomen utemeljen na sličnosti dvaju pojmova, opovrgnute brojnim istraživanjima ne treba posebno govoriti jer to je već postalo opće mjesto pri proučavanju metafora. Pragmatički je obrat u jezičnim istraživanjima otvorio nove mogućnosti pristupa teoriji metafore zahvaljujući činjenici da se jezik počeo razmatrati u kontekstu, te su se u obzir počele uzimati inferencijalne sposobnosti u komunikaciji. Ta su dva aspekta omogućila nov pristup metaforičkim izrazima. Metafora se u [ragmatičkim opisima razmatrala s obzirom na zaključke i namjere sudionika komunikacije, međutim pogrešno se pretpostavljalo da metafora služi samo za obilježene izričaje te da prednost pred metaforičkim izrazima pri stvaranju inferencija ima doslovni jezik. Odreden je pomak u pragmatičkim teorijama metafore učinjen na području teorije relevantnosti, koja ima i pragmatička i kognitivna obilježja. U toj se teoriji metafore razmatraju u okviru uobičajenoga [rocesiranja jezičnih ostvaraja, odnosno ne smatra se da se procesiranje metafora razlikuje od procesiranja doslovnog jezika, već i jedno i drugo bivaju uključeni u postizanje optimalne relevantnosti. U kontekstu kognitivnih pristupa jeziku metafora se određuje kao fenomen misli, a ne fenomen jezika. Na takvoj je odlozi nastala konceptualna teorija metafore, koja sugerira da metafore upotrebljavamo kako bismo dali smisao uobičajenim ljudskim iskustvima. |
| Document Type: | Conference object |
| Accession Number: | edsair.dris...01492..6f5fcfb517911dac90233f51cad4ebbb |
| Database: | OpenAIRE |
Nájsť tento článok vo Web of Science | Abstract: | Fenomen metafore fascinira znanstvenike najmanje dva tisućljeća i još uvijek postoji mnogo otvorenih pitanja u vezi s njegovim odredenjem. Tijekom duge povijesti bavljenja metaforičkim izrazima nastali su različiti modeli njihova opisa: od klasičnog, koji počiva na temeljima Aristotelove Poetike, reko pragmatičkog a do kognitivnog. Svaki od tih modela imao je određenih poteškoća pri okušaju definiranja što je metafora. O tome kako su prve teorije, koje su metaforu definirale kao fenomen utemeljen na sličnosti dvaju pojmova, opovrgnute brojnim istraživanjima ne treba posebno govoriti jer to je već postalo opće mjesto pri proučavanju metafora. Pragmatički je obrat u jezičnim istraživanjima otvorio nove mogućnosti pristupa teoriji metafore zahvaljujući činjenici da se jezik počeo razmatrati u kontekstu, te su se u obzir počele uzimati inferencijalne sposobnosti u komunikaciji. Ta su dva aspekta omogućila nov pristup metaforičkim izrazima. Metafora se u [ragmatičkim opisima razmatrala s obzirom na zaključke i namjere sudionika komunikacije, međutim pogrešno se pretpostavljalo da metafora služi samo za obilježene izričaje te da prednost pred metaforičkim izrazima pri stvaranju inferencija ima doslovni jezik. Odreden je pomak u pragmatičkim teorijama metafore učinjen na području teorije relevantnosti, koja ima i pragmatička i kognitivna obilježja. U toj se teoriji metafore razmatraju u okviru uobičajenoga [rocesiranja jezičnih ostvaraja, odnosno ne smatra se da se procesiranje metafora razlikuje od procesiranja doslovnog jezika, već i jedno i drugo bivaju uključeni u postizanje optimalne relevantnosti. U kontekstu kognitivnih pristupa jeziku metafora se određuje kao fenomen misli, a ne fenomen jezika. Na takvoj je odlozi nastala konceptualna teorija metafore, koja sugerira da metafore upotrebljavamo kako bismo dali smisao uobičajenim ljudskim iskustvima. |
|---|