Vladimir Turina's design vision
Uložené v:
| Názov: | Vladimir Turina's design vision |
|---|---|
| Autori: | Vukadin-Doronjga, Hela |
| Informácie o vydavateľovi: | 2022. |
| Rok vydania: | 2022 |
| Predmety: | the Olympic Stadium in Teheran, Kombinirano plivalište Rijeka-Sušak 1949, Vladimir Turina, projektantska vizija, Zatvoreno (i otvoreno) plivalište Rijeka-Sušak 1950, Olimpijski stadion, design vision, Teheran, Rijekas Flexible Swimming Pool from 1949 |
| Popis: | Vladimir Turina jedan je od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata, on je oslonac i inspiracija jer je njegov jezik arhitekture razumljiv, istinit, jednostavan, emocionalan i snažan [V. Turina (Banja Luka, 6. veljače 1913. – Zagreb, 22. listopada 1968.) izvanredni profesor, projektant, konstruktor, majstor grafizma, vrstan pedagog, teoretičar, publicist]: Mistika... ta baterija, tih materijala toliko je jaka da ta baterija još svijetli. (T. Plejić, d.i.a., selektor salona) ; Pod 'dobrom arhitekturom' ne razumijevam forsiranu monumentalnost, ličnu kreativnu prepotenciju i bolesnu komercijalnu ambiciju! (V. Turina, 1957c) Bio je izvan presjeka i prosjeka svoje generacije. Bio je arhitekt budućnosti, ali ne iracionalni, nego je samo arhitekturu gledao desetljećima unaprijed. Turina je svaki projekt radio tako da ga je moguće realizirati, ne stvarajući ih samo na razini koncepta/ideje, utoliko je još izraženija njegova projektantska superiornost. /Vizionarski projekt „kombiniranog plivališta 1949.“ na području Delte između Rijeke i Sušaka arhitekta V. Turine karakterizira mogućnost transformacije prostora pokretanjem čelične tribine gledališta koja na tračnicama klizi od otvorenog bazena, kroz bazensku dvoranu kružnog presjeka do atletskog stadiona. Bazenska se dvorana, uz male preinake podne konstrukcije, može prenamijeniti u dvoranu za različite sadržaje. Centralnu kompozicijsku os čini formalno superiorna dvorana zimskog bazena natkrivena kružnim rebrima pedesetmetarskog promjera (i prozirnom ovojnicom). Prostor plivališta grade elementarni kontrasti svjetla i sjene, materijala i volumena. Umjesto tri tribine, jedna dvoetažna koja se kreće, služi naizmjenično svakom igralištu, raskidajući s poimanjem arhitekture kao statičke činjenice. /Zatvoreno (i otvoreno) plivalište Rijeka-Sušak 1950. I ovaj je natječajni projekt još jedan u nizu prvonagrađenih projekata Vladimira Turine [Ivo Vitić, 4. nagrada], a čini ga manji natkriveni, i veliki vanjski bazen (25 x 50 m). Konfiguracija (gust) terena prepoznata je kao prednost i polazište oblikovanja – veliki prostor plivališta vezuje (se) uz postojeću stijenu na obalu. Dvije građevne mase jedne cjeline, ona koja urasta – izrasta iz prirodnog ambijenta, i njena horizontalna elegantna ekstenzija [izniman detalj je da kosina nosača na vanjskom omotaču postaje tribina vanjskog bazena]. Na brojnim skicama – perspektivnim prikazima Turina propituje rješenja prostorne dispozicije, uklopljenost – prožimanje s terenom, (zenitalno) osvjetljenje, raspored tribina. Interijeru je posvećena osobita pažnja (primjerice konstruktivno dinamičan V nosač s kosim uporištima), a polazeći od toga da veliki, duboki prostor treba imati dovoljno svjetlosti, krovna ploha otvorena je „nadsvjetlima“ koja prate konstrukciju u segmentima krovne konstrukcije plivališta. Stadioni, komparativno u našoj sredini: STADION GOSPIN DOLAC, Imotski, impresivna drevna lokacija, usjeklina u stijeni, kameni pejzaž elementarne snage [ponikva u neposrednoj blizini Modrog jezera sa zaravnjenim dnom dimenzija cca 50 x 30 metara] ; STADION KANTRIDA, Rijeka, „stadion pod stijenama“ na mjestu bivšeg kamenoloma, na jednoj strani stijene, na drugoj more – bezgraničan prostor, vječni horizont. Vani: Eduardo Souto de Moura, STADION BRAGA, Portugal, 2003., prožimanje snažne betonske konstrukcije s prirodnom ogromnom kamenom stijenom (i okolnim zelenilom). /Olimpijski stadion, Teheran. I u okviru ovoga projekta, Turina rješava „arhitektonski i prostorni pogled“, „skulpturalni okvir 'PROSTORNE DRAME' u Teheranu“ (V. Turina, 1968b), čemu svjedoče brojne skice – perspektivni prikazi intenzivnog poteza – stadiona, armiranobetonskih prstenova tribina u suodnosu s pejzažom i dolinom kao „TOTALNIM PROSTOROM“. Snažno ritmički proporcionirane tribine naglašavaju ideju open spacea, prozračnosti. Osnovni idejni kriterij projekta je brana kao atraktivan prostorni element, koja je ujedno most preko vodene površine i veza preko doline. Impresivna stadionska školjka ugrađena je u površinu brane kao plitak tanjur koji je „ukopan u teren“. S „krune nasipa“, tj. slobodnih ogromnih površina za komunikaciju publike, posjetitelji se spuštaju u veliku udubinu, „u zemljani kotao“ definiran armiranobetonskim tribinama – prstenima. Veza gornjeg i donjeg dijela stadiona omogućena je rampama i stubama. |
| Druh dokumentu: | Part of book or chapter of book |
| Prístupové číslo: | edsair.dris...01492..20dde7228b9333e0522e67e97428c8b0 |
| Databáza: | OpenAIRE |
Nájsť tento článok vo Web of Science | Abstrakt: | Vladimir Turina jedan je od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata, on je oslonac i inspiracija jer je njegov jezik arhitekture razumljiv, istinit, jednostavan, emocionalan i snažan [V. Turina (Banja Luka, 6. veljače 1913. – Zagreb, 22. listopada 1968.) izvanredni profesor, projektant, konstruktor, majstor grafizma, vrstan pedagog, teoretičar, publicist]: Mistika... ta baterija, tih materijala toliko je jaka da ta baterija još svijetli. (T. Plejić, d.i.a., selektor salona) ; Pod 'dobrom arhitekturom' ne razumijevam forsiranu monumentalnost, ličnu kreativnu prepotenciju i bolesnu komercijalnu ambiciju! (V. Turina, 1957c) Bio je izvan presjeka i prosjeka svoje generacije. Bio je arhitekt budućnosti, ali ne iracionalni, nego je samo arhitekturu gledao desetljećima unaprijed. Turina je svaki projekt radio tako da ga je moguće realizirati, ne stvarajući ih samo na razini koncepta/ideje, utoliko je još izraženija njegova projektantska superiornost. /Vizionarski projekt „kombiniranog plivališta 1949.“ na području Delte između Rijeke i Sušaka arhitekta V. Turine karakterizira mogućnost transformacije prostora pokretanjem čelične tribine gledališta koja na tračnicama klizi od otvorenog bazena, kroz bazensku dvoranu kružnog presjeka do atletskog stadiona. Bazenska se dvorana, uz male preinake podne konstrukcije, može prenamijeniti u dvoranu za različite sadržaje. Centralnu kompozicijsku os čini formalno superiorna dvorana zimskog bazena natkrivena kružnim rebrima pedesetmetarskog promjera (i prozirnom ovojnicom). Prostor plivališta grade elementarni kontrasti svjetla i sjene, materijala i volumena. Umjesto tri tribine, jedna dvoetažna koja se kreće, služi naizmjenično svakom igralištu, raskidajući s poimanjem arhitekture kao statičke činjenice. /Zatvoreno (i otvoreno) plivalište Rijeka-Sušak 1950. I ovaj je natječajni projekt još jedan u nizu prvonagrađenih projekata Vladimira Turine [Ivo Vitić, 4. nagrada], a čini ga manji natkriveni, i veliki vanjski bazen (25 x 50 m). Konfiguracija (gust) terena prepoznata je kao prednost i polazište oblikovanja – veliki prostor plivališta vezuje (se) uz postojeću stijenu na obalu. Dvije građevne mase jedne cjeline, ona koja urasta – izrasta iz prirodnog ambijenta, i njena horizontalna elegantna ekstenzija [izniman detalj je da kosina nosača na vanjskom omotaču postaje tribina vanjskog bazena]. Na brojnim skicama – perspektivnim prikazima Turina propituje rješenja prostorne dispozicije, uklopljenost – prožimanje s terenom, (zenitalno) osvjetljenje, raspored tribina. Interijeru je posvećena osobita pažnja (primjerice konstruktivno dinamičan V nosač s kosim uporištima), a polazeći od toga da veliki, duboki prostor treba imati dovoljno svjetlosti, krovna ploha otvorena je „nadsvjetlima“ koja prate konstrukciju u segmentima krovne konstrukcije plivališta. Stadioni, komparativno u našoj sredini: STADION GOSPIN DOLAC, Imotski, impresivna drevna lokacija, usjeklina u stijeni, kameni pejzaž elementarne snage [ponikva u neposrednoj blizini Modrog jezera sa zaravnjenim dnom dimenzija cca 50 x 30 metara] ; STADION KANTRIDA, Rijeka, „stadion pod stijenama“ na mjestu bivšeg kamenoloma, na jednoj strani stijene, na drugoj more – bezgraničan prostor, vječni horizont. Vani: Eduardo Souto de Moura, STADION BRAGA, Portugal, 2003., prožimanje snažne betonske konstrukcije s prirodnom ogromnom kamenom stijenom (i okolnim zelenilom). /Olimpijski stadion, Teheran. I u okviru ovoga projekta, Turina rješava „arhitektonski i prostorni pogled“, „skulpturalni okvir 'PROSTORNE DRAME' u Teheranu“ (V. Turina, 1968b), čemu svjedoče brojne skice – perspektivni prikazi intenzivnog poteza – stadiona, armiranobetonskih prstenova tribina u suodnosu s pejzažom i dolinom kao „TOTALNIM PROSTOROM“. Snažno ritmički proporcionirane tribine naglašavaju ideju open spacea, prozračnosti. Osnovni idejni kriterij projekta je brana kao atraktivan prostorni element, koja je ujedno most preko vodene površine i veza preko doline. Impresivna stadionska školjka ugrađena je u površinu brane kao plitak tanjur koji je „ukopan u teren“. S „krune nasipa“, tj. slobodnih ogromnih površina za komunikaciju publike, posjetitelji se spuštaju u veliku udubinu, „u zemljani kotao“ definiran armiranobetonskim tribinama – prstenima. Veza gornjeg i donjeg dijela stadiona omogućena je rampama i stubama. |
|---|